Bit života
ožujak 6, 2017
Najljepše mjesto u svemiru
ožujak 6, 2017

More jednakih mogućnosti

Karalica je tada bila vrhunac dječjeg dometa. Radost kupanja neopisiva. Dječjim stazama vrlo brzo sam doživio slobodu kretanja i brzog stizanja do mora lišenog opasnosti ionako slabog prometa. Bio sam klinac od nekih sedam godina, plivač i radoznalo dijete.

Jutro, sunce se tek prevalilo preko Velebita, mirno more i poneki gliser vezan o rivu koji je budio dječju maštu. Najednom, čujem tihe glasove na meni nerazumljivom jeziku. Mladić kratko podšišane kose, mršav i žilave građe skakutao je prema moru na jednoj nozi. Čvrsto drži štaku i drugu dobacuje ženi pored sebe. Prima se za rivu desnom rukom, štaka u drugoj i polako skakuće na nozi prema dubokom dijelu mora. Primjećujem da nema dvije trećine desne noge. More podiže batrljak. Netremice gledam u nogu i čudim se. Čovjek je različit od mene. Zaplivao je brzo i snažno, gotovo ni ne primjećujem više da nema nogu. Slika se urezuje u pamćenje. Nakon dva jutra bilo mi je čisto normalno vidjeti čovjeka bez noge.

Nedavno sretoh Sabrinu u gradu. Djevojčica koja se igrala ispod murve u Grpama odrasla je u prelijepu ženu koju nakon 25 godina nisam prepoznao. Vrtim film u glavi. Ona me podsjeća na vrijeme no meni u prvi plan dolazi Belin dvor i mršavi čovjek bez ruke koji joj često navraća. Jadna starica sjedi pred kućom i veseli se čovjeku bez ruke. Nama klincima taj događaj je izuzetno zanimljiv. Svi smo zagledani u ruku. Znatiželja buja.

Netko, očito pod dojmom ratnih filmova, ispali: ”On je kao klinac našao bombu i eksplodirala mu je u ruci.” Svi kimamo glavom vjerujući u tu priču. Čovjek za nas postaje heroj i primjer što ne činiti ako nađemo bombu, iako je zadnja bačena pred četrdesetak godina. Odlazimo u brdo i igramo se partizana. Svi smo ranjeni i imamo amputirane udove. Interesantno kako djeca plastično vide svijet i lakše prihvaćaju invalidnost zdravo za gotovo.

Deset godina kasnije nalazim se u šok sobi. Totalno nepokretan s novom vizijom života koju je teško prihvatiti. 21godinu kasnije s prijateljima plivam maraton za osobe s invaliditetom. Prisustvuju mediji, političari, prijatelji, roditelji djece s invaliditetom. Na Škveru stisnutih pedesetak ljudi. Kad sam pokusno isplivao maraton, na putu do rampe za invalide dočekaše me šugamani, izvaljene ljepotice na sunčanju i hrpa začuđenih ljudi kojima je pojava korpulentnog tipa u kolicima kao scena iz znanstveno-fantastičnog filma. Svjesnost o prisutnosti osoba s invaliditetom u društvu je mizerna. Na parkiralištima zauzeta mjesta na koje polažem pravo. Automobili stranaca bez oznaka za invalide parkirani na nedopuštenom mjestu. Kod kuće to sigurno ne bi učinili jer bi im kazne bile paprene. Pljesak nakon maratona upućen svima nama sudionicima ohrabruje i urezuje se doživotno u sjećanje.

Stižem kući a u inboxu fejsa poruka jedne majke koja ima dijete s invaliditetom. Nebitno od kuda je no poruka je univerzalna. Tuga zbog primitivne percepcije osoba s invaliditetom. Živim u velikom gradu, još uvijek ima ljudi koji triput pljucnu kad prolaze kraj mene ili se prekriže da ih ne bi urekao moj blagi pogled ili dodir ruke djeteta koji će cijeli svoj život provesti u kolicima. Strah od kontakta s nama je velik. Mnoge prijatelje sam izgubio zbog tog osjećaja straha ponovne komunikacije. Teško je prihvatiti činjenicu da je netko totalno nepokretan s kim si do jučer tulumario i prolazio sito i rešeto.

Plivam u moru dan kasnije. Krcate plaže djecom, roditeljima, ženama, muškarcima. Nitko ne primjećuje moju invalidnost. More je pokrilo sve naše nedostatke. Vire glave. Neke veće neke manje. Poneki osmijeh upućen meni od žena što prolaze kraj mene u moru. Neka od njih bi vjerojatno okrenula glavom da me susretne u kolicima. Obostrane predrasude štete. Zatvaraju ljude u svoja geta i istiskuju iskonsku ljudskost iz svijesti. ”Pazi da ne bi bio kao on” ili ”Ako ne budeš dobar onaj barba će te, aha!”

Djeca su drugačija. Gledaju me kako ulazim u more. Njima mali spektakl. Drugi dan prolaze kraj mene kao kraj turskog groblja. Slika čovjeka bez noge u moru. Slika muškarca bez ruke. Moja sjena pada na cestu kraj mora. Opet sam dijete koje lako prihvaća stvarnost. U moru smo svi jednaki, gledamo se u oči, ne okrećemo glavu, smiješimo se. Stoga ako nas susretnete u kolicima, odagnajte nelagodu, zamislite da smo u moru i ohrabrite nas smiješkom. Možda tada neće biti ni problem izgraditi platformu u školi. Možda, jednom, kao u moru, sva ta djeca budu jednaka u mogućnostima, jer djeca su hrabra, djeca lakše prihvaćaju i ne robuju stereotipima. Ne ubijajmo djecu u sebi, već učimo od djece… Krešimir Butković, listopad 2011.