Ljutnja je besmislena
ožujak 6, 2017
More jednakih mogućnosti
ožujak 6, 2017

Bit života

Cvita je bila Cvita samo utoliko jer ju je tako zvao njezin suprug kad su tek ušli u bračne vode. Bilo mu je nekako ”premekano” da ju zove ”Cvjetiću”, tako da je našao odlično rješenje u ”Cviti”. Prešavši četrdesetu, Cvita je bila tek ocrt cvjetića koji je nekoć resio postelju mornaru koji je više izbivao iz kuće nego bivao u njoj. More ih je sve više razdvajalo, a Cvita, kako je vrijeme osamljenosti bilo sve duže, zapadala je u duboku depresiju. Imala je kćer u Zagrebu, studenticu, i vrt pun cvijeća u koji je prelijevala sav onaj nakupljeni višak emocija. Badnja večer na Rabu izgledala joj je kao kazna.

Osjećala se odbačenom, jadnom, nevoljenom i zaboravljenom. Pomalo je koračala kroz začudno toplu večer što se gotovo strmoglavila na Šarengrad o šesnaestu uru dana. Hodajući tako, primijeti kraj stola kafića na štekatu muškarca u kolicima. Sjedio je nepomično uvučen u kapuljaču na majici dugih rukava. Zgrčene šake češkao je obrvu i gledao čas lijevo, čas desno iščekujući nekog. Cvita osjeti teški umor i neobičnu potrebu da sjedne kraj čovjeka u kolicima. Gotovo da nikog nije bilo u gradu. Svi su žurili kućama u nekom svom poslu, a Cvita nije imala potrebu žuriti nikamo. Jedino što je htjela bilo je podijeliti koju toplu riječ s bilo kime, tek toliko da ne razgovara sama sa sobom u ovu Badnju noć.

Čovjek u kolicima činio joj se da je pristupačan, prijazna izgleda, gotovo da je sve u njemu odisalo prijaznošću. Učinila je nešto što nikad nije i zapodjenula razgovor s nepoznatim čovjekom i to još u kolicima. U kratkom razgovoru uspjeli su razmijeniti nekoliko informacija. Čovjek je čekao prijatelje s kojima se dogovorio za predblagdansku kavu. Izjadavši se nepoznatom čovjeku o svom životu i blagdanskoj samoći, Cvita nije mogla a da ne primijeti vedrinu na licu oduzetog muškarca. ”Otkud toliko pozitive u Vama”-upita ga puna zanimanja. Čovjek joj se zagleda u oči i osjeti trenutak da joj ispriča istinitu božićnu priču. ”U jednoj sobi, na bolesničkom krevetu, ležao je mladić koji je mogao samo pomicati glavu.

Mogao je govoriti, jesti, no to je bilo sve. Kad ga je svrbio nos zvao bi majku da ga počeše. Za svaku potrebu trebao je pomoć. Jutrom, kad bi ga došla obići majka vidjeti kako je, umjesto da joj zaželi ”dobro jutro” on bi joj kao i svaki drugi dan rekao: ”Majko, ubij me! Daj mi tablete da popijem i odem zauvijek!” U njemu nije više bilo ni trunke želje za životom. Majka je plakala skupa s njim, no htjela ga je živog uz sebe, pa makar i ovakvog dok miče samo glavu. Svanulo je i božićno jutro, a on je i dalje vapio za smrću.

U jednom drugom gradu, u kući, u sobi, na bolesničkom krevetu, ležao je čovjek koji nije mogao ništa osim treptati očima. Kako bi mu medicinska sestra namjestila glavu, tako bi ostao nepomično. Podigoše mu naslon kreveta u sjedeći položaj. Sestra otpakira jedan paket i izvadi prekrasno opremljenu knjigu koja je još mirisala na tek otisnutu. Čovjek je počeo snažno treptati. Sestra je podignula tablu sa slovima i prstom pokazivala na slova. Treptajem oka davao je znakove za birana slova koje je potom sestra zapisivala na papirić. Pridigla se i nahranila ga ubrizgujući tekućinu u sondu.

Zagrlila mu je lice i poljubila u obraz čestitajući mu Božić. Na papiru je pisalo: ”Hvala Vam, najljepši Božić u mom životu!” Knjiga koju je sestra držala u ruci bila je njegova najnovija knjiga. Pisao ju je godinu dana trepćući na slova!” Cviti su klizile suze. ”Eto, maloprije me svrbjela obrva i ja sam se počešao svojim nepokretnim prstima. Kako ne bih bio sretan!” – završi priču čovjek u kolicima. Oko njega su stajali prijatelji.

Cvita je ustala i zagrlila nepoznatog čovjeka te ga poljubila u obraz. Čestitala mu Božić i nasmiješena krenula kući noseći u sebi novu spoznaju: ”BIT ŽIVOTA”. ”Tko ti je to?” – upitaše ga prijatelji. ”Tek ljudsko biće kao i svi mi” – odgovori zagonetno. Čestit Božić! Krešimir Butković, prosinac 2011.